Blickrig nije uspeo. Šta je sledeće?

Piše: Boris Kagarlicki (Борис Кагарлицкий)

Specijalnu operaciju u Ukrajini Putin i njegovo okruženje osmislili su kao događaj koji može da preokrene političku situaciju. Stratege Kremlja najmanje je zanimala sudbina ljudi u Lugansku i Donjecku. Pa čak i budućnost Ukrajine. U istorijskom ćorsokaku, bez načina da ožive privredu, da se izbore sa teretom rastućih problema i podignu rejting koji se kotrlja u ambis, nisu našli ništa bolje nego da pokušaju da reše sva pitanja odjednom uz pomoć malog i pobedničkog rata. Klasična greška koju prave sve vlade kada nisu spremne da krenu u hitne i objektivno neizbežne reforme.

Izbijanje neprijateljstava je bio fatalan korak koji je nepovratno promenio situaciju, ali ne na način na koji je Kremlj očekivao. Bila je to kocka koja je mogla da funkcioniše samo da je Ukrajina poražena za 96 sati, na šta su, po svemu sudeći, računali. To što Ukrajina više nije ista kao pre osam godina, niko nije pomislio. Očigledno nije postojao plan B. Nisu se pripremali za dugotrajnu oružanu borbu na neprijateljskoj teritoriji.

Čak i da je došlo do okupacije susedne države, tehnički bi to bilo nemoguće završiti. U Nemačkoj, na kraju Drugog svetskog rata, savezničke i sovjetske snage su bile otprilike 90 vojnika na 1.000 lokalnih stanovnika. U slučaju Ukrajine, ruskih grupa nema više od 4 vojnika na 1.000 lokalnih stanovnika. Da bi se efektivno okupirala Ukrajina, grupisanje se mora povećati najmanje 20 puta! Ruska vojska nema takve snage.

Blickrig je propao, a Rusija se našla u stanju teške konfrontacije ne samo sa ujedinjenim Zapadom, već praktično sa celim svetom. Čak ni Kina, čijoj pomoći se neko, možda, naivno nadao, ne pokazuje ni najmanju snishodljivost, cinično profitirajući na našim teškoćama.

Značajno je da su neprijateljstva, započeta pod izgovorom potrebe da se NATO udalji od naših granica, već dovela do suprotnog rezultata: dve naše susedne zemlje – Švedska i Finska – odlučile su da napuste svoj neutralni status. Štaviše, u Finskoj se to dogodilo na zahtev naroda. Sada NATO može, po želji, da rasporedi rakete nekoliko desetina kilometara od Sankt Peterburga. U tehničkom smislu, svi zahtevi u vezi sa neutralnošću Ukrajine gube svaki smisao. NATO je već postao bliži Rusiji nego što bi bio čak i da joj se Kijev pridružio. Od finske granice do Sankt Peterburga rastojanje je nekoliko puta manje nego od Harkova do Moskve.

I napominjemo da se u slučaju Ukrajine, pre 24. februara, radilo o „potencijalnoj mogućnosti“ ulaska zemlje u Severnoatlantsku alijansu, mogućnosti kojoj bi se još uvek moglo suprotstaviti diplomatskim i političkim merama. U slučaju Finske i Švedske, to je, na pozadini neprijateljstava u Ukrajini, već postala činjenica. Obe zemlje, pažljivo čuvajući svoj neutralni status decenijama, odlučile su da ga napuste nakon udara na Ukrajinu. Dostojan „međurezultat“ specijalne operacije!

Sve ovo ukazuje kako na potpuni krah spoljne politike, tako i na neuspeh ekonomskog kursa koji je vođen u poslednjih 30 godina. Sada beremo plodove razvoja finansijske i sirovinske privrede, deindustrijalizacije i privatizacije. Čak ni sektor odbrane ne može stabilno da radi bez uvoznih komponenti. Kremljovski propagandisti mogu da nas teše pričama da je sve najbolje, da ćemo sada početi da razvijamo industriju, podržavamo sopstvene tehnologije i jačamo domaće tržište (isto je obećano posle prve runde sankcija). Sve ovo može i mora da se uradi. Ali evo problema: da bi se postigao značajan uspeh, biće potrebno 10-15 godina, ali što je najvažnije, to može postati stvarnost samo u potpuno drugačijem društvenom i političkom sistemu.

Obim neophodnih reformi po najkonzervativnijem scenariju ne bi trebalo da bude ništa manji od onoga što je preduzeto u Rusiji posle poraza u Krimskom ratu. Kratkoročno gledano, odnos snaga je takav da naša vlast nema šanse za uspeh.

Kombinacija tehnološke zaostalosti sa ekonomskom zavisnošću negira čak i superiornost ruskih oružanih snaga nad njihovim ukrajinskim protivnicima. Oni mogu da računaju na gotovo neograničene resurse svih zemalja sveta sa kojima je tim Lavrova, zahvaljujući izuzetnim diplomatskim talentima, uspeo da posvađa Rusiju.

Postoje samo dve opcije za izlazak iz ove situacije: pregovarati ili dogovoriti nuklearnu apokalipsu. Pa čak i u ovom slučaju, ako neki deo čovečanstva ima šanse da preživi, onda to ne važi za Ruse. Neće svi umreti. Avantura je propala. I što se to pre prepozna, to će njena cena biti niža. Produženje sukoba samo povećava štetu koju će Rusija pretrpeti. Održavanje vlasti u njenom trenutnom ludilu nije patriotizam, već nacionalna izdaja.

Veličina se mora potvrditi ne propagandnim hvalisanjem, već konstruktivnim delima, ne halaškim izjavama i pretnjama, već društvenim i ekonomskim dostignućima. Naša zemlja je vraćala status velike sile posle poraza u Krimskom ratu i posle katastrofalnih neuspeha Prvog svetskog rata. Ali da bi se to uradilo, bilo je neophodno promeniti rukovodstvo i radikalno promeniti sistem.

Autor je sociolog i direktor Instituta za globalizaciju i društvene pokrete iz Moskve

Adaptirao na srpski jezik: Miroslav Samardžić, prevod je neznatno skraćen.

Članak je objavljen 3.3.2022, na adresi:
https://rabkor.ru/columns/editorial-columns/2022/03/03/blitzkrieg_failed_whats_next/